Pratite životne znakove,

 oni vam pokazuju put…

Ništa se u životu  ne može  forsirati i raditi na silu.

Čovjekov put  je postavljen tako da se život odvija u određenim fazama. Na tom našem životnom putu postavljeni su nam znakovi.

Ako ih znamo  pročitati otvoriti će nam se pravi smjer, ako ih preskočimo tapkati ćemo na mjestu.

Najbolji primjer i moja nit vodilja je moja Mama. Moja Mama  je starija  od mene punih 15 godina. Da, sada se sigurno pitate koliko je imala godina kada  je mene  rodila. Logično, imala je punih 15 godina. Znači , bila je djevojčica – mama.

Za njene roditelje,  naravno,  to je bio veliki šok. Njoj je to bilo super, umjesto da se igra sa gumenim lutkama igrala se sa živom lutkicom… „moja malenkost“. Obzirom na okolnosti  lako je  pretpostaviti da svoju mladenačku fazu nije iskoristila koliko je mogla i htjela.

Nepisano životno pravilo je, da se sve faze u životu trebaju napraviti u svoje vrijeme, odnosno u određenom i za to predviđenom terminu.  Kada žena tako mlada postane mama, jednostavno se sva prirodna i kronološka događanja u životu promjene.

Nije se ni  svijet stvorio preko noći pa tako ni neka životno bitna događanja ne mogu se desiti i promijeniti preko noći .

Sam postupak stvaranja male bebe traje 9 mjeseci,  jer u zdravim i normalnim  uvjetima ne može biti kraće.

Kada se beba rodi polako počinje svladavati :

• tehniku hodanja
• vještinu komuniciranja
• dolazi vrtićka prilagodba,
• pa školski napredak,
• pa mladenački uzlet

za dvadeset godina ona mala beba prošla je kroz nekoliko faza odrastanja uz pomoć društva i podrške najbližih osoba .

Sa 20 godina spremna je suočiti se sa realnim zadovoljstvima i poteškoćama odrasle osobe.

Sa  mojih 20 godina  već  sam imala 2 godine radnog staža.  Status najmlađe licencirane estradne menađerice. Organizirala  i producirala zahtjevne i složene koncerte domaćih i stranih svjetskih poznatih zvijezda.  U svom poslu bila sam autoritet, ljudi su me cijenili i poštivali bez obzira što sam bila „Žena“.

Da, Žena,  jer sam radila u svijetu gdje glavnu riječ imaju muški menađeri

Imala sam tu sreću da mi se odmah nakon školovanja pružila prilika da se dokažem u poslovnom svijetu.  Svoj talent koji sam trenirala na izvanškolskim aktivnostima,  pretvorila sam  u stalan posao. Tako sam pune 23 godine radila u show biznisu.

Moje 20-te godine provela sam vrlo radno. Proputovala sam veći dio Europe i zadovoljila sve svoje mladenačke želje. Sredinom 30-tih godina odlučila sam postati mama i sada sam ponosna na svoju lijepu curicu. I onda sam došla u 40-te godine kada sam se zapitala, koja bi sada bila  moja viša razina?

U svom premišljanju što, kako i kuda dalje vraćala sam svoje misli na pređene ceste koje su mi davale znakove ali na koje ja tada nisam obraćala pažnju.

Onda sam na trenutak stala !

Zapitala samu sebe:  Gledis, tko si ti i koji je tvoj ovozemaljski cilj?

I kada sam samu sebe preispitala shvatila sam tko sam , što sam i što želim od svog života.

I najbitnije,  što više ne želim!

Čovjek se u svakodnevnim obvezama jednostavno izgubi .Trči od jutra do mraka posao-kuća–djeca-obitelj – opet posao. I onda shvatiš da si sebe negdje na tom putu izgubio. Za pronaći sebe na tom putu nije potrebno zanemariti sve obveze,  potreban je samo jasan cilj i probuđena svijest da sebe dovedeš na prvo mjesto. Tako sam ja u tom traženju, pronašla svoj pravi cilj, prebacila iz 5. brzine u 1.brzinu i postavila novi raspored dnevnih obveza.

Možeš žurit i jurit, možeš trčat i galopirat ali život je napravljen od perioda koje moraš proći.

Onaj tko želi preskočiti jednu fazu preskoči svoj period u životu kojeg poslije nikad ne može vratiti.

I moja mama je žurila i preskočila jednu fazu,  sada  kada je pred mirovinom, voljela bi,  ali ne može se vratiti.

Svaki dan je novi dan, pun prilika i ne prilika i zato svaki dan iskoristite najbolje što možete i u tome nemojte zaboraviti sebe staviti na prvo mjesto, jer ako se sami tamo ne stavite ostati ćete uvijek odostraga.

 

Gledis Šprah